Sjećanje na "Oluju" – kočijaš Đuro iz Raduča

Duga, preduga, gorka, neizvjesna, opasna i spasonosna kolona srpskih izbjeglica išla je iz Like, Korduna, Dalmacije, Krajine i drugih krajeva,  bježeći pred hrvatskom vojno-policijskom akci jom „Oluja“ ka rijekama Savi i i Drini, sve do polovine avgusta 1995. Godine. Posljednji su prolazili prognanici u zaprežnim kolima.

Republika Srpska 12.08.2020 | 21:13
Sjećanje na "Oluju" – kočijaš Đuro iz Raduča

Kada je jedan narod, srpski, krenuo iz svog krševitog zavičaja u izbjeglištvo prvo su išli oni u automobilima, kombijima, kamionima i drugim vozilima, onda su stizali prepuni šleperi nejači, staraca, žena – sirotinje u šleperima, a za njima su naišli traktori. Oni crveni po kojima se prepoznavala tadašnja propala zajednička država. Na kraju pristizale su zaprege. Njima je trebalo najviše vremena da stignu u Srbiju. 

Konji iznemogli, premoreni, izranjavani, neki i bez potkovica jedva su vukli kola, gumerabe, kako se za zaprežna vozila veli u tom kraju, valjda što su umjesti ranijih šinskih točkova tada imale gumene, preuređene od automobila, manjih kamiona i drugih vozila...

I te gumerabe bile su pune čeljadi – cijele porodice. Kočijaši su usput kupili sve što je duž druge neserećne  „Petrovačke ceste“ zaostalo, posustalo, bilo izgubljeno.

Na izlazu iz Bijeljine na čelu jedne kočijaške kolone je zaprega Đure Glumca. U prikolici, natkrivenoj najlonom spavaju njegovi. 

 – Baja, ako ćeš prema Rači sjedaj pored mene? - pozva nas ovaj kočoperni starac i načini mjesto pored sebe na sicu.

 Dvije-tri riječi upoznavanja i Đuro poče svoju tužnu i oporu priču. Pravu jadikovku. 

 – Raduč ti je, zemljače, dvadeset i pet kolometara od Gospića, a od Medaka je nešto manje. Otuda smo za Srbiju krenuli prije deset dana... I sve polako... Nemam ni traktora, ni autu, niti kamiona. Imam moje konje. Ova moja zaprega sav mi je i luksuz i imovina. Više ništa, osim ove čeljadi nemam.

Potrpali smo se u gumerabu, pa 'ajd u bježaniju... A, brate, koliko je samo u mom vijeku taj naš jadni i napećeni narod ovako bježao?... Ni broja tome nema... I tako... Polako. Treba čuvati ovu marvu. Nije ona jadna kriva... A kako i da je ostavilo kada nam je ona jedini spas... Ako uginu konji, a bilo je toga, morali bi pješke. Djeca i stari to ne bi mogli izdržati... A, pomažu nam usput ljudi,. Nahranimo konje, odmorimo, potkujemo, pa opet bježi... Usput peče sunce, liju kiše, šiba vjetar usred ljeta... E, da mi se samo dokopati Bačke. A i do nje ima još mnogo. 

Đuro nema bič. A kako da njime udara svoje dorate? Voli ih kao rod rođeni. Jedan konj je mrki dorat, a drugi nešto svijetlije dlake. Oba imaju kitnjaste i odnjegovane grive i repove. Ni ovo iznurivanje od Raduča do Semberije nije mnogo umanjila njihovu gracioznost. 

Od njihovih repova mogle bi se načiniti strune uz koje bi se moglo ispjevati na stotine dirljivih i bolnih pjesama. I pričati, takođe, jer se usput moglo vidjeti mnogo nevolja, stradanja, grobova, čuti plača i jauka... 

Prolaze vozila ka Rači, a asfaltom se čuje ujednačno udaranje konjskih potkovica po vrućem asfaltu: cak, cak, caka-cak, cak, caka.cak...

Primiče se rača. Đurin dešnjak dobro nosi glavu, čak i nakon pređenih nekoliko stotina kilometara. Ljevak, opet, zateže uzdu. 

– Đa, doro, đa dobro moje – potakad Đuro iz Raduča poviče na konje. Čini to nakon što odbije dva-tri dima duvana, ali ne da ih potjera brže, nego iz navike. Nekako rođački, toplo i domaćinski..
    Starac ćuti. Tako i sva njegova čeljak u gumerabi. Pogeo se naprijed i gleda u konjska kopita. Potkovice dobre. Sinoć su mu u jdnom selu kod Brčkog potkovali konje. Zna da će mu u tome pomoći Sremci. Ići će seoskim putevima ka Fruškoj gori da izbjegne gust saobraćaj. Uz auto-put nema ni naselja, pa tako ni bilo kakve pomoći. 

 – E, da mi je jednom da se dočepam te Bačke – prekinu starac ćutanje... Zamisli, baja, da se može iz Medaka, na kraju svijeta, konjima i gumerabom stići do te Bačke, opet na drugom kraju svijeta? Šta sve čeljade može izdržati... Ali i životinja. To do sada niko nije upamtio.

Odmor u Balatunu., Kilometar- dva ispred Rače, a pet kilometara prije mosta na Savi. Tu će i zanoćiti. Na sigurnom su. Ljudi prilaze i nude pomoć Iza Đurinih kola njegove  komšije Željko Stjelja, Pero Konjević i Janko Inismo mu upamtili prezime) timare svoje premorene riđane. Balatunci otvorili svoje kapije i nevoljnici kolima ulaze u dvorišta. Kada se konji odmore onda će ih, najvjerovatnije pred ponoć dobro napojiti, pa ujutru, za rose, krenuti dalje – u tu Bačku, kako veli Đuro Glumac. 

– Nemojte pominjati naša imena, ali da  samo i mi kažemo nešto o našoj nevolji – vele nam dvojica braće iz okoline Gline. Tek smo ušli u četvrtu deceniju života. Imali smo dobro imanje. Dosta stoke – krave, ovce, svinje, perad, konje... Sve je, osim riđana, ostalo tamo. Odvezali smo stoku, otvorili torove i obore, pa neka bar ne gladuju. Nismo imali goriva, pa nam ostadoše i traktori u šupama... Krećemo i  razmišljam da li da zakjlučam kuću ili da bude otvorena? Odlučim da je zaključam. Svejedno će to sve biti popaljeno, pa neka se bar napate da je otključaju kada dođu na moj prag, kazuje stariji sagovornik. Svi će oni u Bačku. Tamo imaju rodbinu. 

Ujutru na ulazu u Bijeljinu od Brčkog iz magle izranja ljudska prilika. Vodi konje.
 – Ja sam Dušan Guzijan iz Glamoča – reče umjesto pozdrava i upita - Koliko još ima do Drine? Hoću ja u Gornji Milanovac.
 Objasnili smo mu kako da stigne do Drine.

– Idem, brate, petnaestak dana pješice od Glamoča. Izdržali smo Vidra, Cvitko i Zlatko, moji kobila, konj i ždrijebe... Izdržalo se. A kako i ne bi? Čovjeku je lakše, ali konjima je teže. Čudom se čudim kako je sve ovo podni Zlatko. Tek jadničak stigao na svijet, pa krenu na dalek put, kaže Dušan.

Sjede pored puta, a konji pasu. Pripali cigaretu. Rekosmo mu da će ga prijeko dočekati Mačvani, a kasnije i Šumadinci. Pomoći neće izostati.

Nakon ovoga smiri se put što sa zapada vodi ka rijekama Savi i Drini. Još su nekoliko dana bili zakrčeni oni na drugoj strani ovih rijeka.

Protjerana je četvrtina miliona Srba. Dvadeset pet godina kasnije malo se ko od njih vrati na stara ognjišta. 

(BN)

Komentari / 14

Ostavite komentar
Name

Eliot

12.08.2020 21:40

Sve sam ih danima gledao kako prolaze kroz Prijedor. Malo pomogneš, bodriš ih. U kući plačeš. Tuga i danas ostala!

ODGOVORITE
Name

miloš

12.08.2020 21:52

Tuga da ne može biti večaJadan sitni narod a sve zbog BG i plana svi srbi u jednoj državi Objavili ne objavili to je tako...Da nisu uzeli oružje imali bi kulturnu autonomiju svoj jezik škole .tamo gdje su večina svog gradonačelnika lokalnu vlast..al.....

ODGOVORITE
Name

Miloše

12.08.2020 22:15

Bio je jedan Jovan Rašković koji se zalagao baš za tu autonomiju, ali ga sklonoše, dok su podržavali jednog Fikreta Abdića da izda sopstveni narod... Kakav cinizam! Fuj! I opet Bošnjaci krivi? Zašto? Zato što su muslimani!

Name

Direkt

12.08.2020 22:25

Tuđman je još prije rata obespravio Srbe u Hrvatskoj (izbacio ih iz Ustava Hrvatske, sa posla...), tako da i da su dobili autonomiju, Tuđman to nebi implementirao, pošto tadašnja politika Hrvatske prema Srbima u Hrvatskoj je bila usmjerena protiv egzistencije Srba na području Hrvatske.

Name

Tacno tako

12.08.2020 23:54

Milose, jesi li cuo za "ratni manifest"? To je uzrok svega. Oni su svoj sopstveni narod prevarili, izigrali i ostavili na cjedilu.

Name

4dza mlosa

14.08.2020 00:34

Zato sto ste poceli rat ,prvo hrvati u Sijekovcu onda vi ,mislite da je 91 e vidimo se bi kleknite mi vas ubijemo ko 41e,ma malo je Izdajnicka sada u RSu,glisic ,Mektic,Sarovic,

Name

Kleptokratija i kvislinzi

12.08.2020 22:11

Svaka vam cast na pricama ispricanim na ovakav nacin, hvala vam BN tv. A dok je Srbin bjezao bagra je zajednicke banke vodila (Banque Franco Yugoslav i Anglo Yugoslav bank, Tudjman-Milosevic bratija) ... a ti Srbine i dalje cuti i trpi...

ODGOVORITE
Name

Dzoo

13.08.2020 06:05

A sta bi to trpio i sutio mora krivi smo za sve.Pogledaj ovog jadnog kocijasa on je beda nije se snasao posten nije opljackao da bi sa traktorom begao!

Name

Za Miloša

12.08.2020 22:15

Nisi ti doživio da odeš sa Dedovine . Nekad je pametnije čutat nego sol na ranu nekom stavljat.

ODGOVORITE
Name

Re

12.08.2020 22:35

Ajde malo pričaj mi o tome. Gdje je tvoja djedovinu? Što je ne sačuva? Da ti Milo's nije kriv?

Name

miloš

12.08.2020 22:45

Ne pitaš se koliko je naroda otišlo sa svoje djedovine iz RS ?????

Name

ZAŠTO ZAŠTO

13.08.2020 08:52

SE NE VRATITE NA SVOJE, NIKO NE MOŽE ODUZETI VLASNIŠTVO

Name

Prika

13.08.2020 08:24

Hrvati su znali sta hoce od samog pocetka.ja sam bio u JNA 90.91 kod siska i petrinje,tad nisam znao skoro nista o nacionalizmu.nisu mogli ocima da nas vide,tacno si mogao da procijenis ko su hrvati a ko srbi.toliko su mrzjeli vojsku narodnu u kojoj je bilo svih nacija naravno i hrvata.zbog cega.slovence nevole sa bosnjacima kao fol bili zajedno nakraju zaratise i oni.napadali sportiste.svojataju vidjenije srbe muslimane, odbacuju i svoje ako nisu njima po volji.iseljavanje se radilo sistematski jos od 2 svjetskog rata pa se nastavilo kroz oluju i bljesak.nemoze se krivit jedan covjek za to.oni drzavu prave 100 godina i u to su ukljucene generacije koje slede isti cilj.

ODGOVORITE
Name

За ЗАШТО ЗАШтО

13.08.2020 10:02

Али може живот