Blagojević: Duet Selman i Dodik

Ustavni sud Republike Srpske je 7. novembra ove godine obilježio 30 godina svog postojanja. Na prijemu organizovanom tim povodom u ovom sudu mogli su se čuti hvalospjevi o radu suda, kako od njegovog predsjednika Džerarda Selmana, tako i od Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske.

Reče Selman, kako su prenijeli brojni mediji, da je: „Ustavni sud garant stabilnosti, samostalnosti“ te je istakao: „da Ustavni sud onemogućava bilo kojoj drugoj instituciji da na svoj način tumači Ustav Republike Srpske“. Na to se nadovezao i Dodik, rekavši istom prilikom: „da je Ustavni sud Srpske ostvario svoju društvenu ulogu i cilj, a to je zaštita Ustava i prava”.

Međutim, ko god zna stvarno stanje ne zna da li bi se više smijao ili plakao nad iznesenim tvrdnjama, jer niti je Ustavni sud Republike Srpske, tamo gdje je to najvažnije, ostvario svoju društvenu ulogu zaštite Ustava Republike Srpske, niti je onemogućio bilo kojoj drugoj instituciji da na svoj način tumači Ustav, kako iznesoše u duetu Dodik, odnosno Selman.

Umjesto toga, Ustavni sud Republike Srpske, tačnije rečeno sve njegove sudije, omogućile su Kancelariji OHR-a da na svoj način tumači i primjenjuje Ustav Republike Srpske, kako to ta kancelarija želi u datom trenutku, bez obzira što se time razaraju Ustav te stabilnost i samostalnost Republike Srpske.
Nema jačih dokaza za upravo izrečeno od dva naredna primjera.

PRVI PRIMJER

Ustavni sud Republike Srpske je u svom zvaničnom dokumentu, broj U-332/13 od 30. oktobra 2013. godine, izdao obavještenje, i danas dostupno na njegovoj internet stranici, o nekim pojavama od interesa za ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti, navevši kako "nije potrebno posebno naglašavati ulogu i značaj načela ustavnosti i zakonitosti, kao i ulogu Ustavnog suda RS njegovom ostvarenju i zaštiti".

Napisao je tada Ustavni sud i da se ustavno uređenje Republike Srpske temelji na vladavini prava, kako je propisano članom 5. Ustava Republike Srpske. A vladavina prava, kako je odmah zatim prepisao Ustavni sud iz osnovne literature ustavnog prava iz koje uče studenti osnovnog studija prava, "kao pojam širi od pojma načela ustavnosti i zakonitosti, obavezno znači odsustvo arbitrerne vlasti, te se, u tom smislu, suprotstavlja svakoj samovoljnoj i diskrecionoj vlasti, što svakako podrazumijeva ustavnost i zakonitost".

Ovim je naglašeno da vladavina prava, odnosno vladanje pravom i pomoću prava, a ne silom i nasiljem, nužno znači borbu protiv bilo čije arbitrerne, samovoljne i diskrecione vlasti. Time se Ustavni sud obavezao, bolje reći dao je riječ ovdašnjoj javnosti, da će se, kao noseća institucija za zaštitu vladavine prava, boriti u svakom pojedinačnom slučaju protiv arbitrernosti u vršenju ili pokušaju vršenja vlasti, ma od koga to dolazilo.

Međutim, ovdje gdje počinjemo mi, a prestaje svaka logika, niko više ne drži do svojih riječi, pa ni institucija kakva je Ustavni sud. 

Rješenjem broj U-45/20 od 26. maja 2021. godine Ustavni sud Republike Srpske je odlučio da ne prihvata inicijativu za ocjenu ustavnosti više odluka koje je u periodu od 2002. do 2005. godine nametnuo visoki predstavnik u BiH, a kojima je kao pojedinac mijenjao relevantne odredbe Ustava Republike Srpske.

Ovakvo činjenično stanje, koje je nesporno i za Ustavni sud, ukazuje na to da je predmetnom inicijativom bilo pokrenuto suštinsko ustavnopravno pitanje, ono koje se tiče poštovanja ustavnog načela vladavine prava s početka ovog teksta, na kojoj počiva ustavno uređenje Republike Srpske i za koju je Ustavni sud osam godina prije toga napisao da ona "znači odsustvo arbitrerne vlasti, te se, u tom smislu, suprotstavlja svakoj samovoljnoj i diskrecionoj vlasti". 

Šta je nego arbitrarnost i samovolja kada pojedinac, koji se zove visoki predstavnik, nasiljem protiv Ustava Srpske i njene stabilnosti i samostalnosti, koje riječi je danas upotrijebio Džerard Selman da bi prikazao kako Ustavni sud Srpske navodno štiti njen Ustav i navodno onemogućava bilo kojoj drugoj instituciji da taj ustav na svoj način tumači, pribavi sebi moć da nam nameće norme ustavnog karaktera.

Pa to je suprotno svim normama međunarodnog i unutrašnjeg prava, jer ne postoji ne samo u Dejtonskom sporazumu, nego ni u jednom drugom izvoru međunarodnog i unutrašnjeg prava norma koja ovlašćuje visokog predstavnika da nameće ustavne amandmane, zakone i druge akte koji čine pravni poredak BiH, a jednako tako i Republike Srpske.

Pošto nema takve norme, onda je sve ono što je ovdje učinio visoki predstavnik školski primjer arbitrernosti i samovolje kojima je visoki predstavnik otvoreno gazio načelo vladavine prava, čime je u konačnom gazio Ustav Republike Srpske, a time i Republiku Srpsku.

Zato niko u civilizovanoj državi ili entitetu kao federalnoj jedinici nije pozvaniji od njenog ustavnog suda da stane ukraj takvoj tiraniji, ma čija ona bila. Jer, članom 115. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srpske je propisano da njen Ustavni sud: "odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i opštih akata sa Ustavom".

Akcenat u citiranoj ustavnoj normi je na tome da ona daje pravnu mogućnost Ustavnom sudu da odluči o saglasnosti bilo kog i bilo čijeg akta sa Ustavom Republike Srpske, bez obzira na to ko je njegov donosilac.

Drugim riječima, nije Ustav propisao da Ustavni sud može odlučivati o ustavnosti samo onih akata koje su donijele institucije Republike Srpske niti se i posrednim putem može izvesti takav zaključak. Umjesto toga, citirana ustavna norma svojim sadržajem izlazi u susret pravnoj potrebi da Ustav Republike Srpske, a to znači i njegovo načelo vladavine prava, budu zaštićeni od strane Ustavnog suda ne samo kada budu povrijeđeni aktima institucija Republike Srpske, već i kada to učini bilo ko treći. To je svojevrsno prirodno, a ne samo pravno stanje stvari.

Nažalost, umjesto da brane ove pravne vrijednosti, što je njihova osnovna ustavna zadaća, sudije Ustavnog suda Republike Srpske su se, da se ne bi zamjerile političkom režimu ohaerizma, a i da bi zaštitile svoje sudijske funkcije i visoke plate od OHR-a, dosjetile nečega što im nikako ne služi na čast.

Naime, u rješenju broj U-45/20 od 26. maja 2021. godine oni su napisali da Ustavni sud navodno: "nema nadležnosti da odlučuje o saglasnosti odluka visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu sa Ustavom Republike Srpske".

I time su sudije tog suda u stvari nesuvislo poručile visokom predstavniku da i dalje slobodno nastavi da svojim aktima kidiše na Republiku Srpsku i da u tom kidisanju može i da je urniše, oni neće biti nadležni.

DRUGI PRIMJER

Ustavni sud Republike Srpske je 29.11.2023. godine priznao Kristijana Šmita kao visokog predstavnika, jer je u saopštenju tog suda od 29.11. 2023. godine, dostupnom na njegovom portalu, zvanično napisano da je Ustavni sud Republike Srpske tog dana odlučio sledeće u predmetu broj u 77/23: "u odnosu na činjenicu da je visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio odluku kojom se sprečava stupanje na snagu osporenih zakona", a to su, da podsjetim, zakoni za koje je Dodik potpisao ukaze o proglašenju i zato ubrzo bio optužen, pa je Ustavni sud samo: "konstatovao da visoki predstavnik za BiH nije institucija ustavnopravnog poretka Republike Srpske te da nije moguće vršiti ocjenu ustavnosti u odnosu na njegove akte”.

Ovakvim zvaničnim saopštenjem Ustavni sud Republike Srpske, kao jedna od najvažnijih institucija Republike Srpske, iznio je stav da je za tu instituciju, a time i za Republiku Srpsku, Kristijan Šmit "Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu ", kako jasno stoji u citiranom saopštenju i odluci, te je i u odnosu na njega ponovio ono što je već rekao 2021. godine, a to je da i Šmit može nametati šta hoće, ali Ustavni sud Republike Srpske za to neće biti nadležan.

Toliko, dakle, o Dodikovim i Selmanovim tvrdnjama da je Ustavni sud Srpske navodno „ostvario svoju društvenu ulogu i cilj, a to je zaštita Ustava i prava”, odnosno da je taj sud tu da navodno: „onemogućava bilo kojoj drugoj instituciji da na svoj način tumači Ustav Republike Srpske“. 

Piše: Dr Milan Blagojević (Foto: X)