Izazivanje kriza, pa spuštanje lopte, potrošena taktika

Zadnjih desetak godina suočavamo se sa stalnim prijetnjama raspada države koje po pravilu dolaze od istog čovjeka i skoro uvijek se stvori neka vrsta krize.

Međutim, ova sadašnja kriza u čemu se svi slažu je najveća od Dejtona do danas. Da li je usvajanjem zakona, kojim Republika Srpska ne priznaje odluke pravosudnih organa Bosne i Hercegovine, načinjen prvi korak ka secesiji i da li su u pravu oni koji to nazivaju državnim udarom. 

Bosna i Hercegovina, više od mjesec dana poslije presude Dodiku „stoji na ivici“ ozbiljne političke, pravne i institucionalne krize. Iako je Milorad Dodik bio protiv bilo kakve saradnje, u posljednje vrijeme spušta loptu i šalje signale da je spreman za dogovor.

Međutim, može li to spuštanje lopte vratiti građanima mir koji već mjesecima slušaju razne priče od rukovodstva o otcjepljenju i raznim prijetnjama čime se stvorila atmosfera napetosti, ili je u pitanju još jedan igrokaz, smatraju analitičari. 

„Vjerovatno ponovo želi da trguje oko svoje slobode da kaže evo smiriću se nemojte me progoniti što nije moguće jer nije pravosuđe baš da se može s njima pregovarati ali se nada nekom scenariju kao Ketrin Ešton kad je bilo pitanje referenduma“, kaže Ivana Marić, politički analitičar.

Dok se neko poigrava svim dešavanjima i gotovo svaki dan mijenja retoriku, stvara se još jedna u nizu kriza, za koju više i ne znamo ni koja je po redu.

Oni koji godinama prate političku situaciju u BiH kažu da ovo možda i jeste najveća kriza u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini – čak veća i od one kada je policija upala u Hercegovačku banku i kada je HDZ proglasio hrvatsku samoupravu prije 24 godine.

Ipak, ovde je više fokus na presudi Dodiku koji je dobio minimalnu zatvorsku kaznu koju očigledno može otkupiti i neće ići u zatvor.

Njemu je veći problem šest godina zabrane obavljanja bilo kakvih javnih funkcija jer onda on gubi moć, i onda je svojevrsno rješenje praviti atmosferu straha i krize dok se eventualno u pozadini ne riješi problem presude, kažu stručnjaci. 

„Kada govorimo o krizi u našoj zemlji treba da definišemo o kojoj krizi pričamo jer se već 30 godina nalazimo u ekonomskoj krizi koja je počela pred kraj prošle države i traje do današnjeg dana, međutim kad pričamo o današnjoj mi mislimo na političke krize u koje ulazimo s vremena na vrijeme“, smatra  Velizar Antić, politički analitičar.

I dok mi idemo iz krize u krizu, sve to utiče na to da institucije u Srpskoj gube svoj identitet i postaju palica za lične potrebe  jednog čovjeka, iako sve ove institucije imaju jasno propisane nadležnosti i zakonske okvire gdje bilo kakvi privatni i politički interesi ne bi trebalo da budu ispred javnog.

Primjer da se ne poštuje zakon je Narodna skupština, inače jedna od najvažnijih institucija Srpske, koja je na dan presude Miloradu Dodiku održala sjednicu na njegov poziv i ekspresno donijela zakone kojima ne priznaje odluke pravosudnih organa BiH, a koje je Ustavni sud stavio van snage.

I dok u Srpskoj stalno slušamo da se zakoni primjenjuju u praksi je drugačije. Srbi nisu napustili institucije BiH, a SIPA skoro sakodnevno provodi aktivnosti u Srpskoj, kažu u opoziciji.

„Već viđen scenario Dodikove obmane u kojoj je jasno je da SIPA normalno radi, a Dodikovi zakoni ne rade  i to je nešto što smo vidjeli mnogo puta. On zloupotrebaljava svojim ponašanjam institucije RS srozava ih i unižava sve je postalo toliko očigledno i bilo mučno gledati svih ovih sedmica šta je radio od NSRS i zakona RS sve zarad lične koristi“, ističe  Branislav Borenović, poslanik PDP-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

I dok se svakakve priče ovih dana vrte u krug, građani su očigledno oguglali na sve pa ih ova kriza više i ne dotiče jer vode računa kako da prežive.

Čini se da se zaboravilo i na jedan od okidača za ovu situaciju, a to su nove prijave i eventualna hapšenja Dodika, Stevandića i Viškovića zbog optužbi da su izvršili udar na ustavni poredak.

Rješenje ove situacije bi moglo biti u tome da domaće političke elite konačno preuzmu odgovornost za vladanje i rukovođenje Republikom Srpskom, umjesto da strane sile odlučuju o sudbini zemlje. To možda predstavlja ključ za izlazak iz trenutne krize i izgradnju stabilnosti, ali samo nažalost, možda.

(BN)