Republika Srpska mora biti oprezna, nevolja je u detaljima

Prilično nezapaženo u ovdašnjim medijima prošao je najnoviji prijedlog jednog zakona, koji je 11. maja ove godine u parlamentarnu proceduru u Parlamentarnoj skupštini BiH u ime Kluba poslanika SDP BiH uputio poslanik Jasmin Imamović.

Piše: Dr Milan Blagojević

Radi se o Prijedlogu zakona o upravljanju upravnom imovinom Bosne i Hercegovine.

Ovaj Prijedlog ide za tim da se stvori nešto čega nema u Ustavu Bosne i Hercegovine, a to je tzv. "upravna imovina BiH", baš kao što u Ustavu BiH nema ni "državne imovine", koju je neustavno nametnuo najprije OHR svojim protivustavnim tzv. "zakonima o zabrani raspolaganja državnom imovinom", a zatim i Ustavni sud BiH svojim neustavnim odlukama o tzv. "državnoj imovini".

Međutim, "državnoj imovini BiH", i "upravnoj imovini BiH" pravno nema mjesta iz narednih razloga:

1. Savjet bezbjednosti UN je Rezolucijom broj 942 od 23.9.1994. godine na prijedlog Kontakt grupe (SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Rusija) odobrio podjelu teritorije u BiH, na način da 49% te teritorije pripada Republici Srpskoj, a 51% Federaciji BiH. Ova Rezolucija je i danas na snazi i predstavlja temeljni međunarodnopravni osnov postojanja teritorije Republike Srpske i isključivo njenog prava na svu javnu imovinu na toj teritoriji.

2. Godinu dana nakon te Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN, i na osnovu nje, 8.9.1995. godine u Ženevi je zaključen ugovor između Republike Srpske i Federacije BiH (tzv. Ženevski principi) o podjeli teritorije u BiH tako da Republici Srpskoj pripada 49%, a Federaciji BiH 51% te teritorije.

3. Na osnovu svega prethodno rečenog, u Parizu je 14.12.1995. godine potpisan Aneks 2 Dejtonskog mirovnog ugovora - Sporazum o međuentitetskoj graničnoj liniji, u kojem je ugovoreno, već u prvom članu, da je granična linija između Republike Srpske i Federacije BiH određena na mapi u Dodatku i odgovara teritorijalnoj podjeli prema kojoj 49% teritorije pripada Republici Srpskoj, a 51% Federaciji BiH.

4. Sve prethodno rečeno jesu pravni razlozi zbog kojih Ustavom BiH nije propisano, niti je moglo biti propisano, postojanje tzv. državne imovine BiH, a jednako tako ni postojanje tzv. upravne imovine BiH koja se sada naprasno želi uvesti Prijedlogom zakona s početka ovog teksta. Stoga su na osnovu rješenja iz Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN broj 942 i Dejtonskog mirovnog ugovora prestali da važe svi propisi koji su do tada bili na snazi u bivšoj SR BiH, a odnosili su se na ova pitanja.

5. Kada se uzmu u obzir svi prethodno iznijeti argumenti, Bosna i Hercegovina može imati samo onu imovinu koju joj prenesu entiteti, ili imovinu koju ona naknadno kupi ili stekne drugim pravnim poslom za svoje potrebe, odnosno imovinu koja joj pripada na osnovu Sporazuma o sukcesiji SFRJ, a to je samo ona imovina koja je bila u svojini SFRJ na dan njenog nestanka, pri čemu na osnovu Ustava SFRJ ta država nije bila vlasnik poljoprivrednog zemljišta, građevinskog zemljišta, šuma i šumskog zemljišta niti mineralnih sirovina, a ni rijeka ni jezera.

6. To su istovremeno i razlozi zbog kojih su suprotne Ustavu BiH sve odluke Ustavnog suda BiH o ovim pitanjima, jer taj sud i sam utvrđuje (u Odluci broj U-1/11 od 13.7.2012. godine) da Ustav BiH "ne sadrži nijednu odredbu koja se odnosi na državnu imovinu", ali onda suprotno Ustavu BiH Ustavni sud BiH u toj odluci stvara svoju "normu", koje nema u Ustavu BiH, da "državna imovina čini integralni dio ustavnih karakteristika i ovlaštenja države", skrivajući pri tome ono što sadrže Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN broj 942, Ženevski principi i Aneks 2 Dejtonskog mirovnog ugovora, pa onda Ustavni sud BiH samovoljno presuđuje po toj svojoj protivustavnoj "normi", a ne prema slovu Ustava BiH i ostalih pravnih izvora na koje je prethodno ukazano.

Sve su to razlozi zbog kojih je za Republiku Srpsku neprihvatljiv i najnoviji Prijedlog zakona o upravljanju upravnom imovinom BiH, jer se njime suprotno Ustavu BiH želi razvlastiti Republika Srpska od onoga što je njeno.

Pri tome se u tom Prijedlogu pribjegava i takvim formulacijama koje na prvi pogled izgledaju primamljivo, ako se ne obrati pažnja na sitne detalje koji slijede nakon toga. 

Na primjer, u članu 1. stav 2. tačka 1) Prijedloga tog zakona najprije se kaže da:

"Stvari koje po svojoj namjeni pripadaju upravnoj imovini, koja je potrebna za obavljanje nadležnosti i dužnosti institucija Bosne i Hercegovine, uključuje službene zgrade i poslovne prostorije, stambene zgrade i stanove, garaže i parkinge...".

Kada se čita samo ovaj dio, u njemu nema ništa što je suprotno interesima Republike Srpske. Međutim, nakon toga u istoj odredbi slijedi ključni detalj štetan za Republiku Srpsku, a to su riječi da nekretnine koje bi činile tzv. upravnu imovinu BiH nisu samo navedene nekretnine (službene zgrade i prostorije, stambene zgrade i stanovi), već "I DRUGE NEKRETNINE". 

Tako sročen ovaj detalj bi, kada bi ga prihvatila Republika Srpska, značio da i druge nekretnine, u šta spadaju poljoprivredno zemljište, građevinsko zemljište, šume i šumsko zemljište, jesu tzv. upravna imovina, tj. svojina BiH, a ne svojina Republike Srpske.

Na taj način, ovakvim i drugim sitnim detaljima iz Prijedloga tog zakona, Republika Srpska bi bila prevedena kao žedan preko vode, čime bi pristala da bude razvlašćena od onoga što je njeno, što više nikada ne bi mogla da povrati na sebe.

Zbog toga ovaj Prijedlog zakona, kao i bilo koji drugi projekat sličan njemu, Republika Srpska nikada ne treba da prihvati, jer će to biti put u njeno samouništenje.

Dr Milan Bragojević