RuFenje Srpske

Hapšenje vlasnika Alta banke Davora Macure, koji je za deceniju i po od vlasnika mjenjačnice izrastao u jednog od najbogatijih ljudi u Srbiji, obradovalo je brojne Srbe s obje strane Drine koji po prirodi vole da vide moćnike sa lisicama na rukama.

Umjesto likovanja i aplauza, taj potez "oslobođene" policije i tužilaštva u Beogradu prava je prilika da se podsjetimo da je u Republici Srpskoj propalo četiri-pet banaka, a da niko zbog toga nije završio iza rešetaka.

Davne propasti Ekvator banke danas se samo rijetki sjećaju zato što nije izazvala ozbiljne posljedice, pa se nećemo prisjećati ni mi. Ali su zato još  friške rane od propasti Bobar banke, Balkan investment banke i potonje Banke Srpske.

Niko još nije osuđen, iako je saniranje posljedica te propasti građane Srpske koštalo desetine, ako ne i stotine miliona maraka.

Za stanje u IRB-u, prije svega za davanje kredita koji su kasnije prodati kao nenaplativi da bi ih novi vlasnik unovčio bez po muke, niko čak nije ni pozvan na odgovornost. A svima su puna usta jeftinog patriotizma i tlapnji o Republici Srpskoj kao "boljem dijelu BiH".

Zato je umjesto aplauza zbog hapšenja Macure, mnogo efektnije pitati vlast u Srpskoj, prije svega policiju i nosioce sudskih i tužilačkih funkcija - gdje su naše "Macure"?

Usput bi se moglo provjeriti zašto je Republika Srpska baš od Alta banke uzela kredit kada je firmi "Drvo-Eksport" iz Teslića iza koje stoji odbornik SNSD-a Srđan Klječanin Rufi morala da vrati više od 40 miliona maraka koje je ta firma dala za zemljište Republike Srpske na Jahorini, nakon što je Ustavni sud BiH (koji ne priznajemo) tu kupovinu poništio. Hm!

Kad smo već kod Rufija, prigodno je neupućenima objasniti odakle mu taj nadimak.

Naime, Klječanin ima blagu govornu manu, pa umjesto "š" ponekad izgovori "f". Tako je navodno, naređujući svojim sjekačima golu sječu, umjesto "ruši" govorio "rufi" zbog čega mu je ostao prepoznatljivi nadimak.

A Rufi je u skladu sa nadimkom i uz blagoslov direktora Elektroprivrede RS Luke Petrovića, zatim resornog ministra i "neposlanika" Petra Đokića i aktuelnog premijera i novoizabranog predsjednika Srpske Save Minića na najboljem putu da "srufi" najvećeg proizvođača struje u Srpskoj - RiTE Ugljevik.

Kako drugačije nego "ruFenje Srpske" nazvati potpisivanje ugovora sa firmom "Drvo-Eksport" od sto miliona evra o isporuci uglja sa ležišta Bukova Kosa koji po tvrdnjama stručnjaka, ne samo da nije podoban za korištenje u RiTE Ugljevik, već prijeti da izazove potpunu havariju najvećeg energetskog objekta u Srpskoj.

Zato treba stalno postavljati sljedeća pitanja:  Zašto smo ruskom oligarhu Rašidu Serdarovu dali koncesiju na ležište uglja u Ugljeviku? Ako smo mu već dali, zašto nije u skladu sa ugovorom izgradio novu termoelektranu?

Ako već nije izgradio, zašto mu nismo oduzeli koncesiju, već smo mu dali 240 miliona maraka? Ako smo mu već dali 240 miliona, zašto ne kopamo ugalj iz Ugljevika? Ako ne kopamo, već Rufiju za ugalj dajemo 100 miliona evra, zašto niko za sve to ne odgovara, majku mu?!

Mogući odgovor na pitanje zašto niko ne odgovara za stanje u RiTE Ugljevik i cijeloj Elektroprivredi RS je krajnji apsurd.

Naime, čak osam direktora iz sistema ERS - generalni direktor Luka Petrović, direktori RiTE Gacko i RiTE Ugljevik Maksim Skoko i Žarko Novaković, direktor HE na Drini Nedeljko Perišić, tehnički direktor HET-a Ilija Tamindžija, direktori Elektro-Bijeljine, Elektro-Hercegovine i Elektrodistribucije Pale Bojan Savić, Ognjen Kuljić i Aco Stanišić na nedavnim opštim izborima osvojili su poslaničke mandate u Narodnoj skupštini.

Umjesto poslaničkih mandata i to uglavnom novih, oni su za svoje poslovne rezultate (uz izuzetak Ace Stanišića i Ognjena Kuljića) zaslužili da im se zabrani ulazak u krug preduzeća kojima rukovode, da ne kažem i nešto mnogo gore.

A da bi oni završili tamo gdje im je mjesto, javnosti bi trebalo objasniti u kako katastrofalnom stanju je elektroenergetski sektor u Srpskoj, umjesto što se najodgovornijima za to pruža medijski prostor da se hvale i objašnjavaju zašto je neophodno poskupljenje struje. Pih!

P.S. Italijanski novinar i pisac Korado Alvaro ostavio je iza sebe sjajnu misao:

"Najgori oblik očaja koji može zavladati u jednom društvu je sumnja da je uzaludno živjeti pošteno."

To je tačno onaj oblik očaja u kojem živi naše društvo, a odgovor na pitanje zašto je to tako je to što je Alvarova misao, kao i sve ostalo, kod nas okrenuta naopako i prevedena na:

"Pošten i budala dva rođena brata."

Autor: Darko Momić