Svjedok turobnih vremena: Priča o njemačkom bunkeru u Balatunu

Početkom Drugog svjetskog rata tadašnja Nezavisna Država Hrvatska je, u želji da uspostavi granicu na Drini, u Semberiji počela da gradi sistem od 6 bunkera, koji je i danas dan svjedok tih turobnih i teških vremena, sivih kao i bunkeri sami. Sistem je počinjao u Rači, dva bunkera se nalaze nekoliko kilometara dalje, u selu Balatun, zatim još po jedan u selima Popovi, Amajlije, te Janji.

Putovanja 09.07.2023 | 15:07

U zaseoku Salaš, u semberskom selu Balatun, nalazi se jedan od preostalih bunkera iz Drugog svjetskog rata, površine 900 metara kvadratnih, i to u dvorištu penzionisanog policajca Ranka Blagojevića, tik uz porodičnu kuću. Njegova gradnja počela je 1941. godine i trajala je do 1944., a u njemu je boravila četa, odnosno satnija NDH-a. Građen je za oko 100 vojnika. 

“Bunker raspolaže prostorijama koje su uvezane, dvije velike su vjerovatno bile spavaone. Narod je posle rata tu izvodio predstave, skečeve, djeca su se igrala, bilo je interesantno sve to slušati od starijih, čije Vam priče i ja prenosim,” kaže Ranko.

Ovaj bunker nosi naziv “Karaula”. Ima pet prostorija u podrumu u kojima su ljeti čuvane zalihe hrane, kao i veći broj soba i hodnika, te dva ulaza. Bio je ograđen žicom. Kvalitet gradnje koji se odmah zapaža je impozantan - zidovi su široki 60 centimetara, sve je urađeno od čistog betona, iako tada nije postojala mješalica. Šljunak i pijesak dovoženi su iz okoline, a armatura i drugi materijal iz Njemačke i tadašnje NDH-a. 

“Oni su uspjeli fizičkom snagom da ga izgrade i za to vrijeme, a i danas nije mu mane, to je objekat koji je gledano sa građevinskog aspekta, savršen sa izvođenjem radova. Slušao sam od starijih da su oni tu stanovali po kućama po selu dok se bunker gradio, uredno su sve plaćali, pedantno”, dodaje Blagojević.

Glomazna drvena vrata su do danas ostala sačuvana. Od nekoliko puškarnica i osmatračnica, tri su okrenute prema Mačvi, tri prema Sremu, i tri prema Semberiji, tako da partizani nisu mogli da priđu ni sa jedne strane.  

“Oni su bili hermetički zatvoreni, kapci na prozorima sa vanjske strane su bili željezni, a iznutra je bila stolarija. Sve je to posle kada su otišli, narod demontirao šta je mogao. Imali su i bunar, i sada stoji betonirano to mjesto, imali su bazen ispred bunkera, sjećam se toga, betoniran, metar dubine, površine par kvadrata, gdje su održavali higijenu. Imali su pećnice, male lampe, koje sam kasnije tokom kopanja imanja okolo i pronalazio.”

U selu nisu pravili probleme stanovništvu, kao što nisu ni oni njima. Sve do pred kraj rata, kada su prestale da stižu zalihe i ostalo neophodno za život, tada se i nesuglasice sa mještanima sporadično javljuju. Vojnici pokušavaju da trampe vojnu opremu za nešto hrane, komad slanine ili brašno sa seljanima, ali je na to slabo ko pristajao, vjerovatno iz straha da drži u kući nešto što pripada suprotstavljenoj državi. Kada je već bilo jasno da gube rat, po pričama starijih mještana, i kada su partizani došli, dali su im mogućnost da idu gdje hoće, a većina se pridružila partizanima. 80-tih godina prošlog vijeka, sjeća se Ranko, dolazio je čovjek iz Slovenije, koji je bio satnik vojnicima u bunkeru. 

“Gospodin je to čovjek bio u to vrijeme, došao je, vidio bunker, objasnio ko je i popričao sa pokojnim ocem. Rekao je kako je on tu vojnicima bio pretpostavljeni, ispričao kako je to na kraju sa partizanima sve bilo korektno kada su došli i da je prošlo bez žrtava. Imali su tu oni i neku stolarsku radionicu, koju su, po pričama koje su ostale, negdje tu i zakopali”, prisjeća se Ranko.

Blagojevićima je, međutim, u nekoliko prilika objekat bunkera dobrodošao, pogotovo kada su rijeke Drina i Sava, u nekoliko navrata plavile sela.

“Nismo imali nasipa, bilo je poplava, dosta naroda, stoke tu se spasilo, hrana se skladištila. Objekat je tako projektovan da voda nikada u njega nije prodrla, tako je savršeno građen. I sada, 2014. godine tokom velike poplave nije voda ušla u njega, tri gazišta je falilo da uđe.”

Blagojević dodaje da se, osim novinarskih ekipa, niko drugi nije zanimao za grdosiju u njegovom dvorištu. Mnoge generacije, pa i on sam, te njegova djeca, su ,,odrastale’’ u bunkeru i oko njega, igrajući se najčešće igre „Nijemaca i partizana“. Bunkeri iz Drugog svjetskog rata tako se i danas nalaze na semberskim njivama i nijemo svjedoče o prošlim vremenima i događajima.

(BN) Foto: BN