Ispovijest Kristine koja je kao beba bila u “Oluji”

Kilometarska kolona Srba u strahu od terora hrvatske vojske napušta svoje domove. Među njima sam i ja, beba od dvadeset mjeseci. Mama me nosi u naručju i plače na sav glas! Dehidrirala sam, borim se za život, a ljekara nema. Nema ni tate, eno ga na ratištu, rekli su nam da je poginuo braneći Krajinu – počela je ispovijesti Kristina Bezbradica.

Region 04.08.2024 | 19:39

Kilometarska kolona Srba u strahu od terora hrvatske vojske napušta svoje domove. Među njima sam i ja, beba od dvadeset mjeseci. Mama me nosi u naručju i plače na sav glas! Dehidrirala sam, borim se za život, a ljekara nema. Nema ni tate, eno ga na ratištu, rekli su nam da je poginuo braneći Krajinu – počela je ispovijesti Kristina Bezbradica.

Vruć je avgust bio te ’95. Tog dana je u našoj kući bila uobičajena atmosfera. Tata je već bio na položaju, a mama je strahovala od svake granate koja je pala. Imali smo tu nesreću da ih je hrvatska vojska bacala u blizini naše kuće, pa smo često noći provodili u podrumu. Dan kao i svaki drugi, svi smo srećni i nasmijani iako je oko nas bjesnio rat. Doručak, ručak i iznenadna posjeta komšije. Trči sav uzjapuren i viče mojoj mami: “Pakuj djecu i bježi”.

Srećna sam jer se ne sjećam ničega…

Mama uzima najosnovnije stvari, starija sestra me hvata u naručje i odlazimo kod babe i djede na selo. Sa nekoliko prnjica jurimo ka staroj kamenoj kući.

– Sve je u redu, nemojte se bojati. To je samo privremeno, proći će i ovo – tješio je mamu pokojni stric.

Bio je tako naočit i samouvjeren, vjerovao je našoj vojsci. Ipak, nevolja se osjećala u vazduhu. Prespavali smo u uvjerenju da će sve biti dobro. U 5 ujutru počeo je haos, samo nekoliko sati kasnije pao je Knin. Probudila nas je kolona ljudi koja je prolazila pored naše kuće.

Pakuj se, pao je Knin – 5. Avgust

U svojoj burnoj istoriji Knin su osvajali mnogi, ali su ga uvijek oslobađali Srbi,i uvijek je bio srpski grad. Ipak, ovaj put nismo uspjeli.

Četvorodnevna akcija “Oluja” bila je najveća operacija etničkog čišćenja poslije Drugog svetskog rata, tokom koje su nad Srbima izvršeni brojni zločini protiv čovječnosti. Ubijeno je preko 2.500 Srba, a 250.000 je protjerano sa svojih ognjišta. Za počinjene zločine niko nije osuđen.

Naređeno je povlačenje srpske vojske. Tate i dalje nema. Mama je u panici, ne zna ni sama gdje će sa nas tri. Uzima ono malo stvari i smješta nas u kola. Prabaka neće da ide, pokušali su da je ubijede, ali uzalud. “Djeco moja, ja sam se ovdje rodila i ja odavde ne bježim, pa makar me ubili na kućnom pragu.”

Požuruju nas sa svih strana da krenemo, mama pokušava da sakrije strah zbog starijih sestara. Kolona se polako kreće, nema joj kraja. Polako pada noć, a mi i dalje ne znamo gdje idemo.

Namučeni narod vjeruje da je sve privremeno, bili su ubeđeni da će se vratiti. Do nas dopiru samo užasne vijesti – ubijen, osakaćen, mučen.

Odjednom se začuo poznati glas, sestre su povikale: “Mama, mama, evo ga ćaća!” Tata je na sebi imao neku pocijepanu maslinasto zelenu majicu, bio je sav prljav i ošamućen, ali srećan je jer nas je

konačno pronašao. Bio je na položaju kada je Knin pao, međutim, njih o tome niko nije obavijestio. Sada smo opet svi zajedno, idemo dalje.

“Sklanjajte se s puta, gađaju nas!” Tata nas je brže-bolje zgrabio i odveo u šumu koja se nalazila u blizini. Već sledećeg trenutka začuo se prasak. Granate su padale, a krvavi i raskomadani ljudi ležali su pored puta. Prizor koji će mojim sestrama doživotno ostati urezan u sjećanje.

Rano ujutru stižemo u Banjaluku, tu tek nastaje pakao.

Polako se krećemo u koloni, i dalje niko ne vjeruje da je Krajina pala. Niko od naše rodbine ne zna gdje smo i da li smo živi.

Dehidrirala sam pred sam ulazak u Banjaluku. Majka me uzima u naručje i probija se između automobila kako bi potražila pomoć. Paniči, plače i vrišti.

– Pomozite mi, djete mi umire, ne diše – vikala je sva uplakana.

Iz kolone je istrčala medicinska sestra koja me je uzela u naručje i odvela u bolnicu koja se nalazila u blizini. Dok su me priključivali na aparate moja majka je sve vrijeme ispred ordinacije jecala.

Poslije samo nekoliko minuta uspjeli su da me vrate u život.

Kada smo izašle iz bolnice već je pao mrak. Izgubile smo se, ne možemo da pronađemo tatu i sestre, tada nije bilo mobilnih telefona. Gdje ćemo sad? Gdje će ona sva umorna i iznemogla sa dvadesetmjesečnom bebom kojoj su se prije nekoliko sati borili za život? Odlučila je da se vrati u bolnicu kod iste one medicinske sestre, Jadranke Ivanković, koja mi je spasila život. Primila nas je u svoj dom.

Pokušavali smo preko radija da pronađemo tatu i sestre. Jadranka je poslala naša imena i adresu, a onda je voditeljka to ponavljala. Trud se isplatio, samo nekoliko sati kasnije opet smo se sastali. Konačno smo jeli svi zajedno, kao prava porodica. Znali smo da nas već sutra čeka neka nova muka, ali uživali smo u tom trenutku.

11. avgust – sestrin rođendan
Nije nam dala da idemo dok opasnost ne prođe. Rekla je da priprema veliko iznenađenje za nas i da moramo ostati bar do 11. avgusta. Zbog cele situacije moji roditelji su skroz zaboravili na sestrin deveti rođendan. Ipak, ova nesebična žena htjela je da svi bar na trenutak zaborave pakao koji se dešava oko nas.

Napravila je tortu i zapalila svjećice. Sve je bilo savršeno dok sestra nije naglas izgovorila svoju rođendansku želju.

-Pa ja bih da mi idemo kući, dosta smo bili u gostima – rekla je onako sićušna i naivna. Mama je briznula u plač. Tata je pokušavao da je smiri, ali uzalud. Sve ono što su godinama stvarali i gradili bilo je uništeno u jednom danu.

Vrijeme je da se krene za Srbiju
Svanulo je, vrijeme da se krene dalje. Daleko smo od kuće i svih onih ruševina.

Mamina sestra je živela u Sivcu, malom gradiću u Vojvodini, pa smo otišli kod nje, iako je policija pokušala da nas preusmjeri na Kosovo. Plakali su kad su nas vidjeli, srećni jer smo živi, tužni zbog svega što nas je snašlo. Baba, djeda, ujak i ujna, svi su bili tu, uspijeli su da pobegnu. Nekoliko dana kasnije pojavio se i stric koji je i dalje bio ubijeđen da je sve to samo privremeno. Nažalost, umro je u nadi da će sve biti kao nekad, kao prije.

Uslijedilo je čuđenje. Kakva je ovo ravnica? Ko ovde može da živi? Krajišnici, ljudi “sa kamena”, ovdje da opstanu? Teško.

Odlazimo u crnu Goru
Bilo nas je 15 u kući kod tetke, jasan znak da tu ne možemo dugo ostati. Tata odlazi u Crnu Goru i nalazi nam privremeni smještaj. Nekoliko mjeseci kasnije opet smo svi zajedno u Ulcinju. Započinjemo novi život, sve ispočetka, snalazimo se kako znamo i umijemo. U pomoć nam priskaču Albanci, nude nam smještaj i posao. Mama najviše žali što iz naše stare kuće nije ponijela fotografije.

“Sve se može nadoknaditi i ponovo steći, ali nikada više nećemo biti mladi i nasmijani kao na starim fotografijama koje smo zauvek izgubili.”

26 godina kasnije
Sada, 26 godina kasnije, moji roditelji žive u onoj staroj kamenoj kući koju su Hrvati nekoliko puta palili tokom rata. Da, vratili su se u jedno malo mjesto kod Knina. I, znate šta? Srećni su, konačno su “na svom”. Vjerujem da će ih mnogi brže-bolje osuditi, ali ne marim.

Tata rijetko priča o ratu, ne želi da se prisjeća svega. Mama se svakog 5. avgusta zatvara u kuću i krije suze od nas, dok kolone automobila sa hrvatskim zastavama jure u pravcu Knina kako bi proslavili godišnjicu “Oluje”.

Proslava godišnjice u Kininu
Želim samo da znam šta tačno ova “gospoda” slavi 5. avgusta? Majku koja je sahranila sina jedinca pored puta? Izvinite, ali ja vas se ne plašim! Ne može niko čovjeka ubiti dva puta! Ali smijem vam se u lice, baš ovde u Kninu. Mene niste oterali, ja moju đedovinu ne dam! U Krajini slavim svoju krsnu slavu, a svakog 7. januara na istom tom mestu proslavljamo i Božić.

Bila sam među 250.000 ljudi koji su protjerani sa svojih vekovnih ognjišta, a samo zahvaljujući mojim roditeljima, medicinskoj sestri iz Banjaluke i dragom Bogu, moje sestre i ja nismo među onih (zvaničnih) 2.500 koji su ostavili svoje kosti na rodnoj zemlji. Što se mene tiče, moja će djeca znati odakle im je mama i čime se ponosi.

Ipak, ne opravdavam mržnju, a jasno je da će ona uvijek postojati između nas i Hrvata. Iako smo protjerani sa ognjišta na najbrutalniji način, tata mi nikada nije rekao da treba da mrzim nekoga samo zato što je Hrvat. “Svi smo mi ljudi djete moje, to je rat, bilo je ili oni ili mi. Treba da poštuješ svaku naciju i vjeru, ali nikad ne zaboravi ko ti je bio đed!”

Srpskainfo