Milići su nekada bili razvijen rudarski kraj, danas skoro pust

Milići, nekada razvijen rudarski kraj, danas su mjesto iz kojeg mladi masovno odlaze, škole se zatvaraju, a vlast ćuti. Dok prirodna bogatstva miruju, građani sve glasnije pitaju – ko je zakazao?

Jela Đokić čitav život provela je u Milićima. Danas živi sama, jer su joj se djeca i unuci odselili za Beograd. Za sobom su ostavili prazan stan i mladost koja više ne vjeruje da ovdje ima budućnosti.

"Evo stan imam ovde, prazan. Djeca su mi živjela u njemu, otišli su za Beograd. Nema ovdje posla. Ja sam otišla kod jedne rodice u kuću na selo da bi se moglo preživjeti. Penzija mala, sve skupo.

Otišli su sa dvoje djece u Beograd. Privatno stanuju, ali ne pomišljaju se vratiti. Ako se šta ne promjeni da se posao može naći. A inače žale za ovim krajem", kaže ona.

Odlazak nije samo priča jedne porodice. Milići već godinama bilježe pad stanovništva. A nekada je ovdje bilo drugačije.

Duško Vagurić se sjeća vremena kada je rudnik „Boksit“ hranio cijeli kraj, danas ovdje radi oko 250 radnika sa kooperantima.

"Rudnik boksita je bio gigant. Koji je najveći površinski kop bio u Evropi, a drugi u svijetu. Tu je bilo tri ipo hiljade radnika. Pola Srba, pola Muslimana, ogromne plate. Ljudi iz Njemačke su se vraćali da rade ovde u ,, Boksitu", bile veće plate", sjeća se Vagurić.

Privatizacija je označila kraj rudarske ere. Poslovi su nestajali, a sa njima i ljudi. Danas je Vagurićevu djecu, kao i mnoge druge, život odveo daleko od rodnog mjesta.

"Kakva perspektiva? Nema ovdje ništa. Ovdje je potop. I taj ,, Boksit" je drugi kupio. Pokojni ,, Boksit", još mu nije godišnjica izdata. Svi ti radnici, što je malo ostalo idu u Zvornik", kaže Vagurić.

Škole su još jedan pokazatelj propadanja. Dok broj učenika opada, škole se zatvaraju.

Mi smo do 2018-2019 imali četiri područne škole i jednu centralnu. Međutim 2018-2109 jedna područna škola u Raševu je prestala sa radom jer nije bilo učenika. Ostale su tri područne škole, međutim opet 2020-2021. još jedna se škola ugasila u Skugrićima, kaže Radomir Madžarević, direktor OŠ „Aleksa Jakšić“.

I Marko Golić, direktor SŠC „Milutin Milanković kaže da je sve manje učenika. Ovu školu sada pohađa oko 200 učenika, a prije deset godina ih je bilo mnogo više.

To je bilo negdje oko 400-500 učenika, takav je trend je svuda. Ti odlasci su iz nekog već razloga aktuelni. To pogađa i našu opštinu, kaže Golić.

Uprkos svemu, ima  onih koji se bore.

Vladimir Erić, maturant, osvaja nagrade na informatičkim takmičenjima. Planira nastaviti školovanje, ali ne i život u Milićima.

"Planirao sam da upišem Fakultet Tehničkih nauka u Novom Sadu, smjer softversko inženjerstvo informacionih tehnologija. Spremam se za to.

Alternativa mi je Tehnički fakultet u IS nadam se da ću uspjeti u tome. Primarno sam planirao gdje završim fakultet tu i da ostanem,ali da se vraćam u Miliće jer oni su dio mog života", kaže Erić.

Milići su postali mjesto koje talentovani mladi ljudi napuštaju s nadom da će se, možda, jednog dana vratiti.

No, da bi se to dogodilo, mnogo toga mora da se promijeni. Prije svega, pristup lokalne vlasti gdje interes moćnih pojedinaca ne smije biti ispred dobrobiti građana.

"Ovdje nije fabrika dovedena 40 godina. I to se zna ko nije dao da se dovede. Prvo što bih uradio vršio bih pritisak na vlasti da dovedu par fabrika da mogu ljudi da rade.

Ali ne da dovedu fabrike da je plata od prvog do prvog hvatam se za slamku. Daj ljudi da se radi. Nemoj da tu gazda ima udjela 500 odsto a radnik baciš ko ciganki na bubanj. Ovde ima resursa", kaže Darko Milanović iz Milića.

A da li će se nešto promijeniti – još nema odgovora.

Marko Savić, načelnik opštine Milići bio je zauzet za razgovor. Iako su pitanja poslata i pisanim putem, odgovor nije stigao.

U međuvremenu, prirodna bogatstva čekaju, prazne kuće svjedoče o odlascima, a Milići, bogati resursima, ali siromašni vizijom za sada ostaju zaboravljeni.

(BN)