Dodikov desant na sopstveni narod?!

Dan je u Mostaru počeo zvukom kanadera. Već mjesec dana ne miruju. Gase požare po Uborku, Rujištu i oko Rujišta, dok se vatrogasci bore s vatrom oko Malog Polja. Dok je narod gledao u nebo i nadao se da će vatra stati, gotovo neprimjetno u Mostar je stigao i jedan drugi "desant" – politički.

Došao je Milorad Dodik sa vrhom svoje stranke.

Čovjek bi pomislio da će, kad već dolazi u grad u kojem još živi srpski narod, prvo otići među svoj narod. Da će stati pred obnovljenu Sabornu crkvu, pokloniti se mjestu koje je dva puta ubijano – jednom u Drugom svjetskom ratu, drugi put devedesetih. Da će zapaliti svijeću, saslušati ljude i pokazati da zna gdje mu narod živi.

Ali nije.

Helikopteri nisu sletjeli tamo gdje srce mostarskih Srba kuca. Sletjeli su na zapadnu stranu grada, u politički tabor HDZ-a.

A to boli.

Posebno ovih dana, kada se navršava 85 godina od stravičnog zločina u Prebilovcima i hercegovačkim jamama, gdje su nestajale čitave porodice samo zato što su bile srpske. To nije daleka istorija. To je rana koja u Hercegovini još nije zarasla.

Ne treba predsjednika podsjećati ni na Sabornu crkvu. U Drugom svjetskom ratu ostala je da stoji. Devedesetih nije. Zapaljena je, a kada su ostali samo kameni zidovi, doveden je eksploziv i minirani su i ti posljednji ostaci svetinje. To Mostar pamti.

Zato je teško razumjeti politiku koja za svoje domaćine bira one sa kojima se sklapa vlast, dok narod kojem pripadaš ostaje po strani. Još je teže razumjeti da se godinama priča o zaštiti srpskog naroda, a u dijelu Federacije gdje taj narod živi sve malobrojnije, gotovo da nema ni vremena ni riječi za njega.

Srbi u Mostaru nisu statistička greška. Oni su narod koji je ostao uz svoju Crkvu, svoje grobove i svoju Hercegovinu. Dijele svakodnevni život sa svojim bošnjačkim komšijama na lijevoj obali i pokušavaju opstati uprkos svemu.

Zato jučerašnja poruka nije bila samo politička.

Bila je ljudska.

A mnogi su je pročitali ovako: "Niste nam važni. Sami ste birali gdje ćete živjeti."

Možda to nije bila izgovorena rečenica. Ali nekad ono što političar ne uradi govori glasnije od svega što kaže.

Narod ne traži čuda. Ne traži ni privilegije.

Traži da ga se ne zaboravi.

Jer politika koja zaboravi svoj narod, ma koliko bila uspješna u koalicijama i pregovorima, prije ili kasnije izgubi ono najvažnije – razlog zbog kojeg postoji.

Zabrinuti Srbi grada Mostara