Ko je bila stvarna „Jelena, žena koje nema“ i zašto je Ivo Andrić čekao do 66. godine da se oženi?

Svi znamo Ivu Andrića kao hladnog, uzdržanog diplomatu i jedinog našeg nobelovca. Ali iza te maske odmjerenog intelektualca krila se jedna od najuzbudljivijih, najstrpljivijih i najdramatičnijih ljubavnih priča na ovim prostorima.

Priča o čovjeku koji je trideset godina volio ženu svog prijatelja, čekajući je u tišini.

​Često čujemo priče o ljubavima na prvi pogled, ali priča o Ivi Andriću i Milici Babić je priča o ljubavi za cijeli život — i na beskrajno čekanje.

Naš veliki pisac prvi put je stao pred oltar tek kada je napunio 66 godina. Razlog?

Čitave tri decenije njegovo srce pripadalo je ženi sa kojom je zakonski mogao da provede tek deset godina.

​Fatalni susret i „grešna“ tajna beogradskih salona

​Sve je počelo tridesetih godina prošlog vijeka kada je Andrić, tada već uspješni diplomata, upoznao Nenada Jovanovića, takođe diplomatu, i njegovu prelijepu, mladu suprugu Milicu Babić.

Milica nije bila obična žena tog doba — bila je prva školovana kostimografkinja u našoj kulturi, žena nevjerovatnog stila, obrazovanja i harizme.

​Između pisca i Milice odmah se rodila duboka, intelektualna i emotivna veza. Međutim, postojala je nepremostiva prepreka: Milica je bila udata, a Nenad je bio Andrićev dobar prijatelj.

​Umjesto skandala, Andrić je izabrao — patnju u tišini.

Postao je najbliži porodični prijatelj Jovanovića. Putovao je sa njima, večerao za njihovim stolom i gledao ženu koju voli pored drugog muškarca.

​Pisma „Dragoj lijepoj gospođi“ i tajni nadimak

​Koliko je ta veza bila duboka, svjedoče pisma koja joj je slao kad god bi bili razdvojeni.

Dok je zvanični ton bio strogo poslovan i prijateljski, Andrić je unutra ostavljao tragove koji su samo njih dvoje razumjeli.

Pisma je počinjao sa „Draga lijepa gospođo“, a potpisivao ih sa „Tvoj Mandarin“ ili „Guber“, što je bio njihov privatni, tajni jezik.

​„Znam da je u tebi svjetlost koja me drži u životu“, pisao joj je u trenucima kada je čežnja postajala nepodnošljiva.

Lik koji je progonio našu književnost

​Upravo iz te tridesetogodišnje agonije, čekanja i nemogućnosti da je zagrli pred svijetom, nastalo je jedno od najljepših djela naše književnosti — pripovijetka „Jelena, žena koje nema“.

​Danas književni istoričari nemaju dilemu: mistična Jelena, vizija koja se piscu priviđa u sunčevim zracima, koja dolazi i odlazi kao duh i koju on uzalud doziva, zapravo je prepisana Milica Babić.

Andrić je kroz ovo djelo opisao kako izgleda voljeti ženu koja je tu, nadohvat ruke, a zapravo potpuno nedostižna.

​Nobelova nagrada i plava haljina sa crnim cvijetom

​Sudbina je umiješala prste 1957. godine kada je Nenad Jovanović preminuo. Nakon što je prošao period žalosti, Ivo i Milica više nisu željeli da gube ni sekundu. Vjenčali su se 1958. godine. Andrić je konačno, u svojoj 66. godini, uselio svoju „Jelenu“ u svoj dom.

​Samo tri godine kasnije, 1961, Andrić dobija Nobelovu nagradu. Cijeli svijet je tada gledao u Stokholm i u prelijepu ženu u raskošnoj plavoj haljini sa velikim crnim cvijetom koja je hodala ruku pod ruku sa našim nobelovcem.

Bila je to njegova Milica. Svijet je vidio pisca na vrhuncu slave, ali on je vidio samo nju — ženu koju je dočekao.

​Kratka sreća i vječni smiraj

​Nažalost, sudbina im nije dala mnogo vremena. Milica se teško razboljela od teškog oblika artritisa i srčanih problema. Andrić je podredio cijeli svoj život njenom liječenju, ali spasa nije bilo. Preminula je 1968. godine u Herceg Novom.

​Sa njenim odlaskom, ugasio se i Ivo Andrić. Potpuno se povukao iz javnosti, zapisavši u svom dnevniku da su sa njom nestale sve njegove radosti. Preživio ju je sedam godina, gotovo ne pišući više ništa vrijedno pomena.

​Kada je umro 1975. godine, njegova posljednja želja je ispunjena: njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu, odmah pored groba Milice Babić. Čekao ju je trideset godina na zemlji, a danas su zajedno u vječnosti.

(BN)  Foto: Tanjug