Dr Milan Blagojević: Sudijske laži i Dodikov debakl!

Ništa jasnije ne izražava suštinu nedavne odluke Ustavnog suda BiH do to da se radi o sudijskim lažima. Reći da se radi o sudijskoj neistini ne bi odgovaralo stvarnosti, jer neistinu može govoriti i neko ko zbog sopstvene zablude misli da govori istinu.

Takvom se ne može reći da laže, već samo da govori neistinu. Međutim, u slučaju odluke o kojoj je ovdje riječ, sudije koje su je donijele i te kako znaju da je neistina sve ono što su napisali u suštinskom dijelu svoje odluke, ali je ipak plasiraju javnosti kao navodnu istinu. Zato su to sudijske laži.

Najnovija odluka Ustavnog suda BiH, broj U-43/25 od 2. jula 2026. godine, objavljena na portalu tog suda, kojom je odlučeno o zahtjevu 32 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske za ocjenu ustavnosti Šmitovog "krivičnog djela neizvršenje odluka visokog predstavnika", koje je Kristijan Šmit nametnuo kao član 203a. u Krivični zakon BiH, ima ključni dio koji se tiče najvažnijeg pitanja, a to je pitanje da li Kristijan Šmit, i da jeste visoki predstavnik, ima ili nema pravo da prema Ustavu BiH nameće svoju volju kao zakon u BiH koja je država članica UN?

Dakle, ovo je suštinsko pitanje, tako da pravilan odgovor na njega lišava potrebu da se tekst odluke opterećuje bilo kojim drugim pravnim pitanjima.

I upravo tu, na terenu tog pitanja, sudije Ustavnog suda BiH iznose laži i umjesto da štite Ustav BiH, oni ga napadaju i ruše, udruženi sa Kristijanom Šmitom.

Te laži, njihov najvažniji dio, sadržane su u tačkama 29. i 49. obrazloženja ove najnovije odluke Ustavnog suda BiH.

U tački 29. Ustavni sud kaže:

"u skladu s TEORIJOM FUNKCIONALNE DUALNOSTI koju je Ustavni sud razvio u Odluci broj U-9/00, ...visoki predstavnik intervenisao je u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituišući domaće vlasti. U tom pogledu on je, stoga, djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon koji je on donio je prirode domaćeg zakona te se MORA smatrati zakonom Bosne i Hercegovine".

Kako vidimo, Ustavni sud BiH se nigdje ne poziva, jer toga naprosto nema, na bilo koju odredbu Ustava BiH koja bi mu davala pravo da iznese citiranu tvrdnju. Umjesto toga, Ustavni sud priznaje da je on o tome stvorio svoju teoriju (tzv. funkcionalne dualnosti) pa je sudio po toj svojoj teoriji, a ne po Ustavu BiH, čime sam razotkriva svoje laži da visoki predstavnik navodno ima pravo da nam nameće zakone i da se oni navodno MORAJU smatrati zakonima BiH.

Da bi nas uvjerio u ovu laž, Ustavni sud BiH u tački 49. obrazloženja svoje odluke pribjegava još jednoj laži, a to je da navodno:

"poštivanje odluka visokog predstavnika predstavlja sastavni dio obaveza koje je Bosna i Hercegovina preuzela prihvatanjem  Opšteg okvirnog sporazuma".

Izrečena tvrdnja nije samo laž, već je i teška zloupotreba sudijske funkcije, kao što je to isto i suđenje po sopstvenoj teoriji (tzv. funkcionalne dualnosti), a ne po slovu Ustava BiH. Za takvu zloupotrebu, koja je i krivično djelo veleizdaje sopstvene države, sudije bi trebale završiti na dugogodišnjoj robiji.

Tome u prilog svjedoče dva sasvim dovoljna i neoboriva argumenta:

1. Nigdje u Dejtonskom sporazumu, nijednom njegovom odredbom, Bosna i Hercegovina nije preuzela obavezu da joj visoki predstavnik nameće svoju volju kao zakon, a da je BiH dužna da to poštuje. Takvo nešto bilo bi suprotno njenom položaju kao države članice UN i Povelji UN koja štiti suverenitet svake takve države i zbog toga zabranjuje (član 79. Povelje UN) da bilo ko, u bilo kojoj situaciji i pod bilo kojim izgovorom, nema pravo da vlada državom članicom UN, jer pravo na to imaju samo nadležni organi te države.

2. Ova vrhovna pravna načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka BiH, kako je izričito propisano članom 3.3b) Ustava BiH, čime i Ustav BiH tako jasno zabranjuje visokim predstavnicima i PIC-u da vladaju Bosnom i Hercegovinom te tom zabranom Ustav BiH istovremeno čini pravno ništavim sve ono što su do sada nametali visoki predstavnici, kao i sve ono što je ovdje nametnuo Kristijan Šmit.

Međutim, Ustavni sud BiH upravo o ovome nije rekao ni jednu riječ u svojoj posljednjoj odluci, već nam je servirao laži, u čemu mu je u znatnoj mjeri pomogao i zahtjev 32 Dodikova poslanika, jer ni u tom zahtjevu o tome nema riječi, baš kao što ni Vlada Republike Srpske ni u jednom od preko 30 svojih izvještaja Savjetu bezbjednosti UN uporno neće da ukaže na ove najvažnije pravne odredbe Povelje UN i Ustava BiH.

To je, dakle, suština ove posljednje odluke Ustavnog suda BiH. 

Ona je debakl prava i sudijske profesije, ali je i debakl politike Milorada Dodika koji je samovoljno i suludo naređivao, iako sam mu u junu 2023. godine blagovremeno u lice rekao da je neustavno da Narodna skupština donosi zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH. 

Posljedice te Dodikove politike sada osjećamo i osjećaćemo svi mi, a ne samo on.

Stoga se na kraju treba primijetiti još jedna istina, a to je da u slučaju posljednje odluke Ustavnog suda BiH svjedočimo dvostrukom nasilju. Jedno je nasilje Ustavnog suda BiH o kojem je prethodno bilo riječi. A drugo je nasilje Milorada Dodika nad Republikom Srpskom, nasilje kojim je tjera da njen parlament donosi zakon za koji se unaprijed zna da je neustavan i da neće dobro završiti.

Oba ta nasilja, i ustavnosudsko i Dodikovo, su ne samo poraz vladavine prava nego su i poraz razuma i etike. 

Sve to su dokazi da je, Andrićevski kazano, ovdje bijeda toliko prodrla u misli, u govor, u shvatanja i ponašanja ovdašnjih ljudi da je zauvijek osvojila naš kraj.

Piše: Dr Milan Blagojević