Neispunjavanje želja sudija ustavnog suda nije krivično djelo

Kod nas je postalo uvriježeno mišljenje, u smislu svakodnevne navike većine ljudi, koju podgrijava neustavna praksa Ustavnog suda BiH, da je sve što odluče sudije tog suda, a što ne bude izvršeno, navodno krivično djelo neizvršenja odluka Ustavnog suda BiH.

Dr Milan Blagojević

Gledam tako neki dan kako je taj sud u predmetu broj U-10/24 donio odluku kojom je suprotno Ustavu BiH utvrdio da je neustavan Zakon o registraciji pravnih lica koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine.

Jedna od zanimljivosti ovog slučaja je to što je taj zakon izvorno nametnut 2002. godine od strane visokog predstavnika, a koji je Parlamentarna skupština BiH 2003. godine poslušno usvojila u istovjetnom tekstu, kao što je 2007. poslušno usvojila i zakon Pedija Ešdauna iz 2005. godine o "privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine".

Dakle, odlučivši u predmetu broj U-10/24 da navodno nije u skladu sa Ustavom BiH Zakon o registraciji pravnih lica koja osnivaju institucije BiH Ustavni sud je time u stvari odlučio da nije ustavan zakon visokog predstavnika.

Međutim, nije to zanimljivost kojoj je posvećen ovaj tekst, jer je ona u njemu spomenuta samo uzgredno. Umjesto nje, ovaj tekst ima za cilj da ukaže javnosti na zabludu i pogrešnu percepciju koju ima o tome šta navodno može Ustavni sud BiH, iako se radi o nečemu na šta nijedan sud na svijetu nema pravo niti treba da ima.

Dakle, u navedenom predmetu broj U-10/24 Ustavni sud BiH je proglasio neustavnim pomenuti zakon uz neustavno obrazloženje prema kojem je to navodno tako zato što taj zakon "ne rješava pitanje registracije Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine", osnovane na temelju zakona bivše Socijalističke Republike BiH i bivše R BiH.

Drugim riječima, sudije Ustavnog suda BiH su ovakvom odlukom izrazili svoju želju, neustavno, da Parlamentarna skupština BiH sada mora da im ispuni tu želju tako što će donijeti novi zakon i u njega ugurati tu sudijsku želju, odnosno Akademiju nauka i umjetnosti BiH.

Ova sudijska intencija i kompletna njihova odluka broj U-10/24 je neustavna zato što u njoj postavljaju neustavnu premisu prema kojoj navodno postoji kontinuitet navedenog predratnog Zakona o Akademiji nauka i umjetnosti bivše SR BiH i R BiH, iako je to suprotno Aneksu 2 Ustava BiH.

Naime, tim aneksom Ustava BiH je propisano (tačka 2) da imaju kontinuitet samo oni zakoni bivše SR BiH i R BiH koji su na snazi na cijeloj teritoriji BiH na dan stupanja na snagu dejtonskog Ustava BiH, tj. 14.12.1995. godine.

Međutim, tog 14.12.1995. godine predratni Zakon bivše SR BiH i R BiH o Akademiji nauka i umjetnosti bivše BiH nije bio na snazi na cijeloj teritoriji BiH, već samo u onom dijelu te teritorije koji pripada Federaciji BiH.

Zato je, dakle, neustavna navedena odluka Ustavnog suda BiH, broj U-10/24.

Takvu odluku taj sud sada hoće da nametne Parlamentarnoj skupštini BiH, po svaku cijenu, pa i tako što je taj sud podnio, suštinski gledano, krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH protiv Parlamentarne skupštine BiH zato što nije donijela novi zakon po navedenoj odluci Ustavnog suda BiH, broj U-10/24, iako Krivični zakon BiH propisuje (član 122) da Bosna i Hercegovina, a to znači i njena Parlamentarna skupština, ne podliježu odgovornosti za krivična djela.

Ustavni sud BiH je, uprkos tome, u navedenom predmetu, koji nije jedini takav, donio rješenje, broj U-10/24 od 2. jula 2026. godine, prema kojem Parlamentarna skupština BiH nije izvršila odluku tog suda kojom joj je naložio da donese novi zakon o registraciji pravnih lica koja osnivaju institucije BiH. I odmah zatim Ustavni sud BiH je to svoje rješenje, kako stoji u njegovoj izreci, dostavio Tužilaštvu BiH, što je u stvari krivična prijava tog suda protiv Parlamentarne skupštine BiH i njenih poslanika i delegata.

S obzirom na ovaj apsurd, kakvog nema nigdje u svijetu, osim ovdje u BiH, našoj javnosti treba reći ono čime se završava ovaj tekst.

Naime, ovdje moramo razlikovati dvije situacije, od kojih jednu čine odluke Ustavnog suda BiH donesene po apelacijama pravnih subjekata (fizičkih i pravnih lica) izjavljenim protiv presuda redovnih sudova u BiH, dok drugu čine odluke tog suda donesene u postupku apstraktne kontrole ustavnosti.

U prvom slučaju neizvršenje odluka koje Ustavni sud BiH donese po apelacijama protiv presuda redovnih sudova u pojedinačnim slučajevima, a kojima Ustavni sud odbija apelaciju i potvrđuje presudu redovnog suda, je propisano, i treba da bude propisano, kao krivično djelo Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine. To je slučaj ne samo kod nas nego i u drugim državama u kojima postoje ustavni sudovi sa apelacionom jurisdikcijom.

Međutim, kada se radi o apstraktnoj kontroli ustavnosti, tu stvari stoje sasvim drugačije. Naime, apstraktna kontrola ustavnosti, kazano jednostavnim jezikom, znači pravo Ustavnog suda da ocjenjuje jesu li zakoni i drugi propisi u skladu sa Ustavom BiH. U tom postupku Ustavni sud BiH ima pravo samo da utvrdi, ako smatra tako i ima valjanu pravnu argumentaciju za to, da zakon ili neke njegove odredbe nisu u skladu sa Ustavom BiH i da ga ukine, ili da samo utvrdi njegovu neustavnost.

Ali, nema pravo Ustavni sud BiH da naređuje zakonodavcu kakav zakon u sadržajnom smislu mora da donese, a pogotovo nema pravo da traži krivično gonjenje državnog parlamenta i parlamentarnih poslanika i delegata zbog toga što nisu donijeli zakon sa sadržajem koji žele sudije Ustavnog suda BiH.

Kada bi parlament i parlamentarci bili krivično proganjani i osuđivani zbog toga što nisu donijeli zakon sa sadržajem koji žele sudije Ustavnog suda BiH, time ne samo što bi bio povrijeđen Ustav BiH koji nijednom svojom odredbom ne propisuje takvu mogućnost za Ustavni sud BiH niti za javne tužioce i sudove da krivično gone i osuđuju parlamentarce zato što nisu donijeli takav zakon, već bi time bile povrijeđene i odredbe Ustava BiH koje parlamentarcima garantuju imunitet od krivičnog gonjenja zbog onoga što su rekli za parlamentarnom govornicom ili zbog toga što su glasali, odnosno nisu glasali za određeni zakon.

Ovakvo stanje kada je riječ o apstraktnoj kontroli ustavnosti zakona postoji svugdje u svijetu, jer nigdje u svijetu, ni u jednoj državi koja ima ustavni sud, nije propisano kao krivično djelo navodnog neizvršenja odluke ustavnog suda to što parlamentarci nisu glasali za zakon sa sadržajem koji bi sudije ustavnog suda htjele da bude u zakonu.

Zbog toga je pravno neutemeljeno kada Ustavni sud BiH donese rješenje da Parlamentarna skupština BiH, ili entitetski parlament, nije izvršio neku njegovu odluku, tražeći time od javnog tužilaštva da zbog toga krivično goni parlamentarce. To nema nigdje u svijetu, samo nažalost ovdje kod nas.

Piše: dr Milan Blagojević