Priča o tome kako život može da se promijeni u trenu

Priča Slobodanke Stanimirović iz Sokoca pokazuje nam da se život u svakom trenutnu može preokrenuti, te da su najvrijednije stvari one koje se novcem ne mogu kupi.

U njenom slučaju i ono što je izgubila, ali i ono što je dobila. Izgubila je vid, a ostvarila se u ulozi majke.

Tokom ratnih dešavanja Slobodanka Stanimirović iz Sokoca sa svojim suprugom nagazila je na minu. Nakon teške borbe ljekara, uspjela je da ostane živa sa četiri gelera u glavi i slijepa. Od te 1994. počela je život ispočetka, život u potpunom mraku.

„U momentu kad si bio sposoban za sve, sa nisi ni za šta. Što je teško pomiriti se s tim da više ne vidiš, da ne možeš preko kuće da kreneš, a da te neko ne povede“, kaže Slobodanka.

Njena borba da prihvati gubitak vida trajala je dvije godine i to do perioda kada je ostala drugom stanju.

"Kad sam ostala trudna sa sinom Jovanom, sve sam muke i probleme zaboravila. Meni je sve postalo ravno, za mene sav svijet kao i ja. Više mi nije bio problem što li vidim ili ne vidim, jer mi smo 14 godina bili u braku djece nismo imali. Uvijek kažem Bogu dragom hvala, ako je cijena ta da dobijem oči da dobijem dijete, mislim da je veća cijena to dijete nego moje oči“, navodi ona.

Život bez vida podrazumjevao je svakodnevno učenje – iznova i strpljivo. Svaki korak, svaki predmet i svaki pokret morala je da zapamti i osjeti.

„ Polako kreći, pamti gdje je šta, gdje šta ostavljam. Svakog momenta moraš baš da budeš skoncentrisan“, priča Slobodanka.

U svijetu bez svjetlosti, Slobodanka je pronašla način da iskaže svoju kreativnost, bavi se pletenjem. Uz pomoć igle i konca stvara različite odjevne predmete.

„Pletem čarape, pape, prsluke, majice. Najviše volim da pletem sa nekim mustrama, da to nije čisto. Kad sam uzela i krenula da pletem, ne vidim, ali nekako sam se u to uklopila kao da to radim čitav život. Čini mi se kad bih vidjela, ja bih tek onda griješila", kaže ona.

Ni kućni poslovi Slobodnki nisu strani. Svakodnevne obaveze obavlja pažljivo i strpljivo, prilagođavajući sve svom način života. Veliku pomoć u svemu što radi ima od supruga, koji je na sebe preuzeo one poslove koje Slobodanka ne može da radi.

„Čistim, perem, peglam, pravih hljeb, pite, po neki kolač, nije mi teško ali opet sve uz pomoć.“

Iako je život bez vida pun izazova Slobodanka poručuje da se uprkos svemu može živjeti sa osmjehom. Kaže da svaki novi dan dočekuje hrabro i sa puno nade.

Životna priča naše sagovornice govori nam da često ne znamo da cijenimo ono što imamo, te da nismo ni svjesni koliko smo bogati, i onda kada zaboravimo na materijalne stvari.

(BN) Foto: BN